UNIVERZITET U TUZLI
MEDICINSKI FAKULTET
Univerzitetska 1
Tuzla
O B J A V L J U J E
Kandidat Edina Halilović, dipl. medicinski tehničar/sestra, javno će braniti završni magistarski rad pod naslovom „Uticaj edukacije pacijenata sa srčanom insuficijencijom na kvalitet života“ dana 04.06.2024. godine sa početkom u 14,00 sati u Učionici Anatomije Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, pred Komisijom u sastavu:
- Dr.med.sci. Selmira Brkić, redovni profesor za nastavni predmet „Patofiziologija“ na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, predsjednik
- Dr.med.sci. Larisa Dizdarević Hudić, vanredni profesor za nastavni predmet „Klinička propedeutika“ na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, mentor i član
- Dr.med.sci. Daniela Lončar, docent, za nastavni predmet „Kardiovaskularne bolesti i pulmologija“ na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, član
Zamjenski član Komisije dr.med.sci. Katarina Kovačević, docent za nastavni predmet „Kardiovaskularne bolesti i pulmologija“ na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Završni magistarski rad može se pogledati u Sekretarijatu fakulteta radnim danom od 10,00 do 14,00 sati.
Pristup javnosti je slobodan.
REZIME RADA
Srčana insuficijencija ili zatajenje srca (SI) karakterizira se nesposobnošću srca da pumpa dovoljnu količinu krvi. Dijagnoza se daje na temelju: prisutnosti kliničkih simptoma (dispneje), znakova srčane insuficijencije (edem, tahikardija, tahipneja) također i na temelju dokaza o strukturnoj bolesti srca. Postoje različiti aspekti za klasifikaciju srčane insuficijencije kao što su: insuficijencija desne ili lijeve komore, akutna ili hronična, te globalna insuficijencija ili srčana insuficijencija. Edukacija pacijenata predstavlja proces u kojem naučni profesionalci pružaju informacije pacijentima i osobama koje o njima skrbe da bi se unaprijedilo njihovo zdravstveno stanje i poticalo ih se na donošenje odluka u području zdravstva. Cilj ovog rada je utvrditi povezanost edukacije pacijenta sa srčanom insuficijencijom sa kvalitetom života pacijenata, ako i stopom hospitalizacija odnosno rehospitalizacija. Istraživanje je rađeno kao prospektivna studija koja je obuhvatila 2 grupe ispitanika. Prvu grupu ispitanika čine pacijenati sa postavljenom dijagnozom srčane insuficijencije sa oslabljenom ejekcionom frakcijom lijeve komore koji su educirani (prevashodno od strane medicinske sestre -tehničara) o optimalnom stilu života u ovoj bolesti, a drugu grupu bi činili pacijenata koji sa istom dijagnozom i optimiziranom terapijom, ali koji nisu bili podvrgnuti navedenoj edukaciji. Edukacija se sastojala od detaljnog razgovora sa pacijentom i porodicom o optimalnom unosu tečnosti u organizmu, unosu soli, praćenju simptoma, osobito gušenja i otoka, titraciju doze diuretika, savjetima u kojim slučajevima se bar telefonski javiti sestri ili ljekarima, vaganju i praćenju prirasta tjelesne težine, kretanju i fizičkoj aktivnosti i sl. Nakon 3 mjeseca na kontrolnim pregledima procjenjivao se kvalitet života pacijenata u obje grupe. Kvalitet života se procjenjivao setom pitanja, putem intervjua odnosno ankete, po uzoru na anketni upitnik Evropskog udruženja kardiologa. Podaci su obrađivani statistički a prikazivani tabelarno i grafički. Rezultati su pokazali da ispitanici muškog spola više obolijevaju od srčane insuficijencije u odnosu na ispitanike ženskog spola (p<0,0001). Srčanainsuficijencija se javlja kod ispitanika starije dobne skupine između 56-65 godina (preko 50%). Postoji statistički signifikantna razlika kod needuciranih pacijenata koji imaju velike probleme prilikom obavljanja svakodnevnih uobičajenih životnih aktivnosti u odnosu na one koji imaju male probleme (p = 0,0015). Ne postoji statistički značajna razlika kod needuciranih pacijenata između onih kojima hodanje ili šetanje predstavlja veliki problem i onih kojima predstavlja umjereni problem (p=0,91). Needucirani pacijenti osjećaju umjerene bolove ili nelagodu u prsima za razliku od educiranih pacijenata, pri čemu postoji statistički značajna razlika među grupama. Postoji signifikantna razlika između educiranih i needuciranih pacijenata prilikom obavljanja uobičajenih životnih aktivnosti pri razini od 5% gdje p vrijednost iznosi 0,02. Postoji značajna razlika između educiranih i needuciranih pacijenata za tvrdnju da im hodanje ili šetanje predstavlja veliki problem p=0,038 (u korist educiranih pacijenata). Pacijenti koji su imali edukaciju nisu imali rehospitalizacije; dok je 34% needuciranih pacijenata imalo rehospitalizaciju, što potvrđuje drugu radnu hipotezu istraživanja da skupina educiranih pacijenata sa HfrEF ima manji broj hospitalizacija od needuciranih pacijenata.
Ključne riječi: srčana insuficijencija, anketni uptnik, edukacija, tjelesna aktivnost, VAS skala